Na dan. Šaljiva istina. СтаВл Зосимов Премудрословски

      P.S.: Obiteljskim smo prodali kat torbe i preplavili su ih more proliva i gluposti… Na sjednici je došlo do praska…

      Pre neki dan, jer nisam predao sjednicu, odveli su me u redove oružanih snaga Sovjetskog Saveza, odnosno u vojsku. Tamo sam za mjesec dana zaboravio sve što sam studirao u vrtićima, vrtiću, srednjoj školi i u dvije strukovne škole pod brojem: sedamsto osam tisuća devetsto četrdeset i tri točke dvadeset četiri stotine, što je bilo lijevo od avenije od brade do ćelavog mjesta, gdje metro.

      Stojimo, tako da smo gotovo dežurni na ulazu u vojnu jedinicu i puštamo cigarete na ulazu. Tada je nastala kriza u našoj nemirnoj zemlji. Vrijeme je bilo teško, cigarete tri kutije mjesečno. A naš dio je smješten uz kolektivnu farmu «Bikovski udbaš» i to je istina. Tako stojimo i pušimo, a Baba Yaga zaviri iza stabla. Istina, zvala se Jadwiga. Pa. – mislimo – stara kura i unatoč tome sanjamo o grmlju s kupinama. A ona vrišti, prekidajući naše misli. Gluha je i slijepa.

      – O, vojnici, odgovorite, awww?!

      – B, budalo, šta vičeš, stari? Mi smo udaljeni osam stotina i dva centimetra od vas?! Iza ograde!!

      – Kako?

      – Bes! – opet odgovori dežurni časnik. – Što trebate, recite, ili mrkvu mrkvu?

      – Ja, kaže vrlo stara baka. – trebate ići na prodaju, – i nasmiješila se, – mala svinja, Boryusenka. Stavit ću mjesečinu na stol, čak i dati meni.

      – Što je s tobom sada? Pitao sam čovjeka koji vidi svinje samo u zoološkom vrtu, ali iz nekog razloga ih zovu konja.

      – Kako?

      – Draš!! Što sam donio sa sobom?? Ponovio sam glasom.

      – dat ću vam svinjetinu … – bez da čujete ili ne razumijete moje pitanje, odgovori stari.

      – Ona usput leti agaric bezglutenski.. – predložio sam pred svojim drugovima.

      – A gdje živiš? – upita prijatelj

      – A ti dođeš u selo i pitaš Yadu, naše ulice su glupe.

      – Što? Arsen, ili što? Viknuo sam joj u uho, kao u mikrofon.

      – Ne, draga moja! Hehe.. Pitajte Yad Vigu!!

      – A kada doći? – pitao je drugar.

      – I vikendom, u podne! Neću ga samo hraniti. – odgovori baka i krene sakupljati šiljaste zelene grmlje.

      Završavajući, pitao sam kolegu.

      – Druže, jeste li zaklali svinje?

      – Naravno. Živio sam u gradu s kolektivnim poljoprivrednim gospodarstvima.

      Nedjelja je stigla. Pobjegli smo u AWOL kroz drugi kraj ograde. Do sela smo stigli bez ikakvih problema i nije nam bilo teško pronaći njezinu kolibu, pogotovo jer je u selu bilo samo pet kuća i hostel s radnicima migrantima, pilana. Dođi znači njoj. I ona i krušne mrvice, i sol, pa čak i goofer pronađena. Jeli smo prirodnu hranu i pili više.

      – Pa, stara žena? – započeo je druže. – gdje je svinja?

      – Da, svinja je, voljena u staji. odgovorila je i ušla u sobu. Izvadi snop od pola metra. Otvara i crta mač iz petog stoljeća prije Krista, očito iz doba. Rusty, hrđav i drška omotana električnom vrpcom.

      – Evo, sinovi, ovo je moj pokojni Joseph, još u Prvom svjetskom ratu. Kad je bio u tvornici mesa, zaposjeo je i sjekao sve: čak i krave i piletinu.

      Osjećao sam se nelagodno gledajući njezin Stahanovski, transparentan pogled. Prijatelj je uzeo nož iz ruke ljubavnice…

      – Hajde, reci mi. – Gdje se to stalo, A?

      Pretvara nas u staju.

      – Eto – kaže – moja voljena Borusenka.

      Iskreno, gledam ovu Borusenku i oči su mi iza ušiju.

      Koralj je oboren s dasaka s prorezima dva po tri. A s proreznih žljebova nabori i šipka visi elastično. Navodno je to prasad Boryushishche polovica života i ne laže.

      – O, dragi moji, ići ću do kolibe. – zastenjala je baka, pokrivajući zubima usta kutovima marame. – A vi ste pažljiviji s boryusenkom. Jedina sam od svoje rodbine. Nema nikoga drugog, brinem se za njega od rođenja. Zbogom, stoka moja. Yyyyyyy!! – zaplakala je starica i odmah prestala jecati jednim zamahom, mijenjajući glas iz kreštavog u bas. – I ne zaboravite, momci, imam ga na prodaju…

      – Sve će se vrištati, bako!!! – Komora se ohrabrio i okrenuo prema meni. – A ti, prijatelju, pomozi mi da otvorim kapiju.

      Skromno sam prišao i okrenuo gramofon, kapija je zarežala, a svinja nije ni pomaknula uho. Kopi gad. Pa, moj se prijatelj nije odmah zbunio, i svom snagom, kako sječe svinju niklom, na pola je grickao i popeo se. Nikal, veličine tanjura. Nakon nekoliko sekundi, svinja je otvorila desno oko, a zatim i lijevo. Potom je slijedio vrisak i «mamut» po imenu Fighting skočio je na kopita što su mu istiskivala stomak, noge nisu opažene.

      Trgnuvši se objema očima na bodež, a zatim ispravljajući plavoplave zjenice u različitim smjerovima, svinja je skrenula pogled prema komšiji. Nakon što je ponovno zaškripala očima na dršci bodeža, pomaknula ju je nadimkom: gore, dolje; gore, dolje, poravnao je poglede na drugoga i odgurnuo se, i to toliko da se čitav koralj srušio u masu čipsa. Svježi stajski gnoj prskao mu je pod nogama i prekrivao nekoliko pilećih njuški, otkidajući ih vrana koja je znatiželjno zurila u ono što se događa. Komarica je već žurila prema vrtu, kroz ekonomsko babkino dvorište. Svinja mamuta, protiv koje se borim, brzo je uhvatila prekršitelja, rastjerivši sva živa bića koja su u ovom dvorištu imala dozvolu boravka. Baka se zaglavila za prozor, iskrivivši snažan nos. Odgurnuo sam se u stranu, samo okamenjen.