SAMOS. Bonilla Xisco
zato bilo teško izgubiti se, ali ruta kojom je išao s ocem pratila je obalu kontinenta do druge strane istog koja je gotovo vodila direktno na Kos. Konačno se učinilo da će oblaci pustiti malo slabe mjesečeve svjetlosti pa je Almik počeo pregledavati horizont tražeći neku orijentacijsku točku koja bi im pokazala pravilni put. Odjednom je udar valova naglo zaokrenuo čamac, promijenivši mu smjer. Preplašena Telma uhvatila se za jarbol broda, dok su se malene snažno primile za stariju sestru.
–Almiče, što to radiš? – prigovorila mu je Nerisa.
– Žao mi je – ispričao se brat ispravljajući smjer-. Ispred nas se nalazi kopno, ali je prerano da bi se radilo o otoku Kosu ili kontinentu.
–Ne znaš gdje se nalazimo? – Almika je pitanje učinilo nervoznim. Dječak se primio rukom za čelo pokušavajući se sjetiti opisa obližnjih otoka koje su davali seoski ribari.
– Pretpostavljam da bi ovo mogao biti otok Agathonisi, ali nikad nisam bio ovdje s ocem. Ako je to taj otok, na dobrom smo putu iako se radi o opasnom području punom otočića na koje bismo se mogli nasukati. Bolje da se držimo dalje od obale i pričekamo da svane.
– Još uvijek smo daleko od Kosa?
– Ako se radio o otoku koji mislim da je, čeka nas nešto više od dana puta. Trenutno ne možemo nastaviti ploviti prema njemu. Moramo pričekati na određenoj udaljenosti kako nas ne bi zadesila nesreća. Nadam se da će oluja popustiti i ako se oblaci malo raziđu, znat ću sa sigurnošću kojim smjerom krenuti. Odmorite malo; molit ću Posejdona da valovi malo popuste.
Dugo su čekali da svane. Djevojčice su se osjećale slabašno i šutjele. Nerisa nije više bila sigurna de želi biti ribarica; nije znala da more može biti tako okrutno. Telma, osjećajući se loše zbog ljuljanja čamca, držala je oči zatvorene i molila u sebi. Janira je, od čiste izmorenosti, konačno ponovno zaspala. Almik se, umoran od borbe s morem, mučio održati čamac daleko od obale. Zahvalio je bogovima što je oluja konačno prošla i krenuo prema pramcu čamca. Ovaj put je kroz svjetlo zore mogao vidjeti neravnu obalu otoka s plićacima i razlučiti nekoliko otočića. Sigurno se radilo o otoku Agathonisi. Umio je lice s malo vode i podigao jedro kako bi uhvatio malo vjetra. Uskoro se čamac vratio u pravi smjer.
U podne su opet mogli razlučiti obalu kontinenta i dječak je okrenuo čamac u smjeru juga. Srećom nije bilo ni Andreja ni Rimljana na vidiku. Malo su se maknuli s početne rute puta, ali su se uspjeli vratiti. Na njihovu žalost, vratili su se oblaci i prijetila je nova oluja slična noćašnjoj. Iako su djevojčice pojele nešto hrane, nisu se dobro osjećale. Nenaviknutost na plovidbu izazivala im je mučninu koja će nestati tek kad dođu na kopno.
Sunce se počelo spuštati kad je zapuhao jak vjetar koji je Almika natjerao da povuče jedro. Telma i dječak počeli su veslati. Valovi su se podigli i uskoro je pao pljusak. Gledajući prema obali nije se moglo razlikovati olujno nebo od vodenog pokrivača. Almik je odlučio približiti se obali. Nije htio riskirati da ih nepoznati brod ulovi; područje je bilo poznato po piratima, ali veću opasnost predstavljala je šteta na čamcu. Oluja je izgledala kao da bi mogla biti puno jača od sinoćnje.
Prolazilo je popodne, a oluja je sve više jačala. Čamac se nalazio na dvadeset-trideset koraka od obale. Almik nije želio riskirati i doći bliže zbog straha od plićaka. Odjednom su osjetili veliki udarac koji je u njihovim ušima zvučao kao jaki cvilež.
–Što se dogodilo? – Telma je poskočila od iznenađenja i snažno zagrlila sestre. Dječak je bacio brzi pogled na dno čamca.
–Čamac propušta vodu. – Almik je brzo ustao kako bi pokušao začepiti rupu nastalu na pramcu čamca. Pukotina nije bila velika, ali je voda svejedno nadirala u čamac. Neće daleko stići ako ju ne zakrpaju. Djevojčice su opet počele plakati i svi su osjećali jaku napetost.
–Mogu li ti pomoći? – Telma, koja je prestala veslati kako bi umirila sestre, približila se pramcu kako bi pomogla bratu.
–Dodaj mi katran i konoplju. Nalaze se tamo ispod. – Pokazao joj je drvenu kutiju zavezanu ispod jedne od klupi.
Telmu je iznenadila bratova sposobnost riješavanja ovog neočekivanog problema. Zakrpao je pukotinu, ali je oluja nastavila bijesnjeti i shvatili su da je veslo koje je Telma ostavila nestalo u moru. Bilo je gotovo nemoguće upravljati čamcem sa samo jednim veslom tijekom oluje. Almik je odlučio podići jedro za trećinu kako bi mogao upravljati čamcem pomoću vjetra i voditi ga kroz nemirnu vodu.
Dan je prešao u noć, a vjetar je počeo još jače puhati. Potisak koji je dobivao čamac, čak i s vrlo malom plovnom površinom, davao mu je neočekivanu brzinu. Voda je i dalje ulazila kroz pukotinu, ali situacija nije više bila toliko opasna. Almik je računao da će, ovom brzinom, do zore stići do Kosa. Jedro je bilo maksimalno nategnuto i Almik nije skidao pogled s njega. Vezovi koji su podupirali dio jedra bez upozorenja su se odvezali i cijelo se jedro odjednom nadulo. Čamac se naglo zanjihao prema pramcu i strašna grmljavina prolomila se iz kormila. Djeca su podigla pogled prema rasparanom jedru koje je divlje gorilo. Snažni valovi su zanosili čamac. Četvorka je sa strahom zagrlila kormilo kako bi preživjela trzaje čamca, moleći se da se ne približi plićacima na obali. Almik je skupio hrabrosti i pokušao spustiti trošno jedro kako bi ga popravio, ali njegov trud nije urodio plodom; bilo je uzaludno išta raditi u ovoj oluji. Kako je pala noć tako su izgubili obalu iz vida i čamac se prepustio vodstvu hirovitih valova. Almik nije znao u kojem smjeru ih gura oluja.
Dolazak zore iznenadio je Teopulose. Noć je bila duga i napeta i konačno su jedan po jedan pali od umora. Telma se prva probudila i s olakšanjem potvrdila da su još uvijek svi na broju. Bez obzira na štete, čamac je prebrodio oluju. Pogledala je prema gore i promotrila komadiće uništenog jedra, a zatim je pogled okrenula prema horizontu. Oko njih nigdje nije bilo kopna na vidiku. Zabrinutost ju je ponovno obuzela i odlučila je probuditi Almika.
–Probudi se, brate – lagano mu je rukom dotaknula rame. Almik je otvorio oči. Ležeći na leđima promotrio je poluoblačno nebo; nije izgledalo kao da će padati kiša. Ustao je i protegnuo tijelo.
–Dobro jutro, Telma. Kako si? Kako su malene?
–Iscrpljena. Noće je bila duga i još uvijek osjećam vrtoglavicu. Ti si zaspao i kasnije su se malene olakšale na čamcu.
–Da, mogu osjetiti smrad. – dobacio im je nježan pogled. I dalje su spavale-. Noćas sam se iscrpio i nisam više mogao držati oči otvorene – pokušao se ispričati.
–Almiče, zabrinuta sam. Ne vidim nigdje kopno; trebali smo nešto napraviti.
–Nemamo rezervno jedro ovdje. Morat ćemo iskoristi jednog od prekrivača kao jedro.
–Misliš li da će poslužiti? – Telma se pripremila uzeti jedan pokrivač još uvijek natopljen vodom od kiše.
Približavalo se podne, a vjetar, jučer tako snažan, nije se pojavljivao. Janira, umorna od neočekivanog putovanja, naizmjence je spavala i bdjela u suzama i morama. Nerisa se zatvorila u sebe. Probudivši se nedugo nakon starije braće, bez riječi se povukla u kut i ukipljeno promatrala more. Telma je pokušala u više navrata započeti razgovor s njom, ali joj je ona samo jednoznačno odgovorala pa opet okretala pogled prema horizontu. Stari prekrivač zavezan za jarbol bio je toliko težak da ga ni veseli povjetarac nije mogao pomaknuti. Gotovo cijelo vrijeme Almik je, imajući na raspolaganju samo jedno veslo, pokušavao uputiti čamac prema istoku boreći se sa strujom, dok je Telma upravljala kormilom.
–Brod! – uzviknula je Nerisa s natruhom nade u glasu-. Almiče, pogledaj! Brod u onom smjeru. – Nerisa je uporno pokazivala na lijevu stranu čamca. Almik je pogledao u smjeru koji je pokazivala Nerisa.
–Ne znamo jesu li prijatelji ili ne, Nerisa. Bolje da nas ne vide. Moramo biti oprezni. – odgovorio je Almik. Na horizontu se naziralo jedro.
–Ovako nećemo nigdje stići, brate – Telma se uključila u razgovor-. Gotovo da više nemamo vode i ne znamo koliko smo udaljeni od kopna. Možda nam mogu pomoći.
– Rizik je prevelik. – ustrajao je brat, sumnjajući u ispravnost odluke.
– Almiče, podsjećaš me