SAMOS. Bonilla Xisco
se prema tom brodu da vidimo hoće li na uočiti. – Promijenio je smjer čamca uzimajući kontrolu nad kormilom te počeo veslati jedinim veslom prema brodu koji je izgledao kao da ide prema njima.
Brod se polako približavao. Teopuli su zaključili da su ih ovi uočili. Kada su se našli na otprilike petsto zaveslaja od njih, bilo je jasno da je brod krenuo prema njima. Kocka je bila bačena. Imali su nešto novca. Ako se radilo o ribarima, pretpostavio je da bi mogli platiti prijevoz do Kosa, a ako ne, bolje da se sve što prije završi. Brod je bio puno veći od pohabanog čamca Hermes Teopulosa. Veliko trokutasto jedro odlučno je guralo brod prema njima. S čamca se moglo razaznati par osoba koje su radile na palubi. Pomutnja na brodu upozorila je Almika da se spremaju ukrcati čamac.
–Vi u čamcu! Tko ste? – čuo se glas s pramca. Muškarac snažne građe prijateljski im je mahnuo rukom.
–Dolazimo iz smjera Samosa. Oluja nam je potrgala jedro pa plutamo. Trebamo prijevoz do Kosa.
–Vidi se da vam je čamac oštećen. Ukrcajte se na brod. Mi idemo u smjeru Nizirona, koji se nalazi uz Kos. Pretpostavljam da vas možemo ostaviti negdje na otoku.
Dva plovila postavila su se jedan uz drugog i djeca su se ukrcala na brod ostavljajući čamac da pluta. Krupni muškarac, koji im se maloprije predstavio, pojavio se pred njima.
–Dobro jutro, djeco. Zovem se Zamar i kapetan sam ove ljuske. Dobrodošli na moj brod. – Široko se nasmiješio-. Ovo je moji ljudi. – Rukom je ukazao na članove posade, desetak muškaraca različite dobi, svi jedan prljaviji od drugog. Djeca su se počela pribojavati da se ipak ne radi o ribarima. Poneki mornar bacao je pohotne poglede na Telmine grudi koje su se isticale zbog djevojčine promočene odjeće. Brod je bez daljnjega bio velik; sigurno je imao više odjeljenja za posadu i znatan prostor za teret. Nije bilo mreža na vidiku.
–Hvala što ste nas pokupili. – razbio je led Almik-. Što vam možemo ponuditi zauzvrat?
– Ne brinite se zasad o tome. Otiđite se odmoriti pa ćemo za par sati jesti i o svemu porazgovarati. – Kapetan im je, smiješeći se, pokazao rukom prema unutrašnjosti broda. Djeca, iscrpljena ali pomalo sumnjičava, međusobno su kratko raspravila situaciju i odlučila prihvatiti ponudu.
Unutrašnjost broda bila je spartanski opremljena. Spustili su se trošnim drvenim stepenicama i ušli u brodsko skladište. Sa svake strane, uskladištene amfore bile su neuredno poslagane jedna na drugu pored ležajeva koja su zasigurno služila posadi za odmor. Mornar koji ih je vodio zaputio se prema pramcu i uveo ih u malu sobu. Zatim je otišao ostavivši vrata otvorena na što su se Teopuli konačno opustili. Bio je to jako mali prostor, manji od palube broda, ali bio je suh i mogli su svi četvero stati unutra. Almik i Telma još uvijek su osjećali nemir; umor nakupljen tijekom bijega ostavio je trag na četvorki i ubrzo su svi zaspali.
–Ostavite me na miru, prokleti bili! Pustite me! Almiče, pomozi mi! – Telmini povici probudili su brata i sestre. Almik je isprva pomislio da mu sestra ima noćnu moru. Otvorio je oči i otišao provjeriti što se događa.
–Pustite moju sestru! – dječak se u skoku ustao, spreman braniti sestru. Snažan udarac bacio ga je na druge dvije djevojčice, koje su uplašeno vikale.
–Makni se, balavče! – bradati mornar prijetio mu je izvučenih šaka. Almik je ponovno ustao i bez razmišljanja krenuo prema mornaru i snažno ga udario u međunožje na što se ovaj iznenađeno povukao vičuću od boli. Dječak se bacio na njega. Drugi mornar mu je podmetnuo nogu na što je Almik, nepripremljen, pao koliko je dug i širok pored stepenica, točno pored Zamarovih nogu. Kapetan broda, snažan i arogantan, uspravio se pored njega. Almik je pogledao u njegov veliki, orlovski nos, lagano spljošten i izvijen, sigurno rezultat nesretnog susreta s nekim opasnim protivnikom. Duboki ožiljak koji mu je krasio čelo sve do lijeve obrve, davao mu je još suroviji izraz.
–Naredio sam vam da ih ostavite na miru. Pustite ju! – Mornari su se sledili čuvši kapetanov glas.
–To nam je nagrada – prigovorio mu je onaj koji je čvrsto držao Telmu za ruku. Zamar je izvukao mali bodež i bez razmišljanja ga stavio govorniku pod vrat.
–Pusti ju! Odmah! – njegov ton nije dopuštao neposluh pa je mornar pustio djevojku. Telma se u suzama privila uz brata-. Vas trojica da ste se odmah popeli na palubu i da vas nisam više vidio ovdje. – Bacio je pogled na djecu-. Što se vas dvoje tiče, bilo bi najbolje da se vratite u svoju sobu. Molim vas da oprostite mojoj posadi. Oni su ljudi od mora i nedostaje im znanja o gostoljubivosti. Jamčim vam da vas više neće smetati.
Brat i sesra, još uvijek iznenađeni, ustali su i vratili se u kabinu. Nijedno nije prozborilo riječ. Preplašeni, nisu znali mogu li vjerovati kapetanu broda. Zamar, koji ih je zasad poštivao, udaljio se prema palubi mrmljajući nešto sebi u bradu. Prošlo je podne, i iako su imali vrč s vodom, nitko im nije došao ponuditi jelo. Nisu željeli moliti da im donesu hranu. Dan su proveli u šutnji, razmišljajući kako je bila pogreška doći na ovaj brod i gledajući se međusobno sa strahom koji im se odražavao na licima.
–Može li se znati što vam je palo na pamet, idioti?– Zamar se obratio trojici mornara u privatnosti svog malog smještaja na palubi-. Zar imate slamu umjesto mozga u glavi?– Mornar koji je zgrabio Telmu odlučio je progovoriti.
–Kapetane, rekli ste nam da ćemo na ovom putovanju dobiti plijen i mislili smo....
Zamar ga je ljutito prekinuo:
–Vi ste mislili? Nemate pojma što znači misliti. Zar ne znate koju vrijednost bi mogla imati ova djeca u Tiru? Sigurno su svi četvero još uvijek nevini. Želim da tako i ostane! – naglasio je oštro ih gledajući-. Jesam li bio jasan? – Sva trojica su potvrdno kimnula-. Dovoljno je pogledati njihov čamac da bi shvatili da nemaju pojma o plovidbi. Žele ići na Kos, a mi ćemo ih tamo i odvesti.
–Ali mi se od prošle godine ne možemo približiti Kosu. Uhvatit će nas. – prekinuo je drugi mornar ironičnim tonom.
–Ništa vam nije jasno, glupani. Bolje je za sve ako oni misle da su slobodni dok su na brodu jer nam tako neće raditi probleme do dolaska u Tir. Na ovom putovanju nije nas pratila sreća s ukrcavanjima koje smo napravili, ali ova djeca ni sama nisu svjesna koliko vrijede. Znam da već dugo nismo pristali u luku i odmorili se, ali pričekajte još malo. Ako im bilo koji od vas učini nažao, ostavit ću vas u prvoj luci bez plaće i plijena. Nadam se da sam bio jasan. Puno je novca u igri i neću dopustiti da to upropastite ponašajući se kao životinje.
Brod je plovio u smjeru istoka. Plovili su cijeli dan uz pomoć mirnog mora i laganog sjeveroistočnog vjetra. Predvečer je kapetan pozvao djecu u svoje odaje. Jedan od mornara došao je po njih, a oni, gladni i nepovjerljivi, brzo su se uspeli, krajićkom oka prateći članove posade pored kojih su prolazili.
–Uđite, prijatelji – na vratima ih je dočekao nasmiješeni Zamar-. Nadam te da ste se uspjeli malo odmoriti. Mi smo tu gore imali puno posla i mislili smo da bi bilo najbolje, uzimajući u obzir jutrošnji incident, ostaviti vas da odmarate do popodneva. – Brat i sestre ušli su u skučeni prostor i skupa sjeli na klupu.
–Dobra večer, kapetane – počeo je govoriti Almik-. Zašto su se Vaši ljudi ponijeli na taj način? – Zamar je očekivao ovo pitanje.
–Nemojte im zamjeriti. Dugo su već na brodu i ponekad se nepromišljeno ponašaju. Već sam ih ukorio. Dobro, ispričajte mi sad sve. Znam da želite ići na Kos, ali ne znam kako ste uspjeli doći do mjesta gdje smo vas pokupili. – Almik mu je kratko ispričao sve o bijegu i odiseji s čamcem, ne ulazeći u detalje. Zamar se pravio da pozorno sluša dok je u glavi računao koliko bi novaca mogao dobiti za svakog od njih na tržnici robova u Tiru.
–Dakle, bjegunci ste.
–Nikako – objasnila je Telma, pomalo uvrijeđena izjavom-. Nismo bjegunci. Otišli smo sa Samosa jer tamo nemamo više obitelji, a naš najbliži rođak živi na Kosu.
–Ispričavam se, nisam vas želio uvrijediti. Kako god bilo, na ovom brodu ste sigurni. Vjerujem da ste gladni. Dođite pojesti nešto. – Zamar je također sjeo za stol i poslužio se sočnim komadom pečene piletine. Nerisa i Janira odmah su se povele