Depresija. Juan Moisés De La Serna
koji su odgovarali sami pacijenti, stoga su neki rezultati bolji nego što bi se moglo očekivati kao kod životnog zadovoljstva ili razine stresa.
Jedno od ograničenja studije je upravo populacija koja se analizira, tj. uzeti su u obzir samo pacijenti iz vrlo specifične populacije, poput stanovnika Jordana, jedno mjesto s vrlo posebnom kulturom, religijom i običajima, a s tim u vezi je potrebno provesti nova istraživanja kako bi se provjerilo održavaju li se rezultati i u drugim populacijama.
Isto tako, okupljanje skupine bolesnika s dijagnozama ozbiljnih bolesti, koji imaju različitu dijagnozu, i s drugačijom prognozom, kao što je dijabetes i rak, moglo je utjecati na rezultate.
Bilo bi bolje odabrati jednu skupinu kroničnih bolesnika i promatrati njihov broj koji pati od depresivnih simptoma, jer bi informacije dobivene u tom pogledu imale veću ekološku vrijednost.
Postoji li veza između depresije i ekonomske razine?
Istraženi su mnogi čimbenici koji bi mogli pogodovati ili zaštititi osobu koja pati od depresije, a ako pati, pomoći mu da ju prevlada.
Mreža socijalne potpore jedna je od onih koja se na preventivnoj razini smatra temeljnom i pogoduje oporavku, u slučaju pada u depresiju.
Također je poznato da postoje i druge okolnosti koje mogu pogodovati depresiji, poput ekonomske propasti, afektivnog gubitka, pa čak i gubitka posla, itd.
To mogu biti okidači koji mogu ostati u razumnom razdoblju „žalosti” ili postati kronični i pretvoriti se u pravu veliku depresiju.
Moramo imati na umu da depresija ima tri komponente, afektivne, bihevioralne i kognitivne, čimbenike koji su usko povezani tako da stvaraju začarani krug koji je teško razbiti bez specijalizirane terapijske pomoći.
Što se tiče ovog trećeg slučaja, misli postaju katastrofalne, pesimistične i bez rješenja za trenutnu situaciju.
Ali kada je osoba izložena nepovoljnoj stvarnosti, katastrofalne misli se podudaraju sa stvarnošću, pa se takve misli pojačavaju i na taj način potiču pojavu depresije, stoga: „Postoji li veza između depresije i ekonomske razine?”
To je nešto na što se točno može odgovoriti zahvaljujući izvješću koje je objavio Ministarstvo zdravstva vlade Portorika, a razvijenog tijekom 2013. [2].
U izvješću se analiziraju različiti čimbenici koji mogu utjecati na prisutnost depresije, koje je provedeno u okviru većeg projekta za otkrivanje rizičnog ponašanja među stanovništvom prema programu Sustav nadzora nad bihevioralnim čimbenicima rizika (B.R.F.S.S.).
Za tu svrhu je provedeno telefonsko istraživanje na uzorku od šest tisuća stanovnika koji predstavljaju 0,21% ukupnog stanovništva, svi su stariji od osamnaest godina, većinom hispanci (98,5%), pri čemu su 64% žene a ostalo su muškarci.
Isto tako, su prikupljeni podaci prema dobnim skupinama, razini obrazovanja sudionika i njihovom ekonomskom dohotku.
Rezultati pokazuju da ljudi u skupini od četrdeset i pet do pedeset i četiri godine; a zatim pedeset pet do šezdeset i četiri godine, su oni koji najviše pate od depresije, dosegnuvši razinu od 25,7% i 30,7%, što je znatno iznad razine mlađih, između osamnaest i dvadeset i četiri godine, od 5,9%.
Također pokazuju da ljudi koji imaju nižu razinu školovanja, (bez završenog školovanja), predstavljaju višu razinu depresije, u usporedbi s onima koji su završili sveučilišni studij, dobivajući postotak od 21,3% u odnosu na 14,4% za svaku kategoriju zasebno.
Izvještaj dijeli ispitanike na šest skupina na temelju njihovog ekonomskog dohotka, oni koji najviše pate od depresije ostvaruju prihod ispod 15000 dolara, s 23.2%, u usporedbi s onima s primanjima iznad 75000 dolara, 9,2%.
Jedno od ograničenja ove studije, a karakteristično za način prikupljanja podataka putem telefona, je da su određene populacije koje iz ovog ili onog razloga nemaju telefonsku liniju, isključene, te je stoga studija pristrana, ostavljajući dio stanovništva bez istraživanja, vjerojatno s niskim ekonomskim resursima.
Još jedno od ograničenja studije jest da rezultati ne razlikuju od koje vrste depresije se pati, bilo da je velika depresija ili distimija.
Prikazani podaci ne dopuštaju usporedbe između grupa, koje bi omogućile dublje uočavanje razlika pronađenih između skupina na temelju analiziranih varijabli.
Unatoč gornjim ograničenjima, važnost rezultata treba se spasiti pokazivanjem profila onih ljudi koji su najviše izloženi depresiji, niske obrazovne razine, dobi između četrdeset i pet do šezdeset četiri godine i oni sa niskim prihodima.
Naprotiv, ljudi koji su, čini se, zaštićeni od depresije su mladi između osamnaest i dvadeset četiri godine, oni sa sveučilišnim studijama i oni koji zarađuju između 35000 i 49999 dolara, i više od 75000 dolara.
Stoga, odgovarajući na početno pitanje, čini se da postoji veza između depresije i ekonomske razine, ali to nije izravan odnos, od više novca do manje depresije, kao što je dokazano između onih koji zarađuju između 50000 prema 74999 dolara koji trpe sličan postotak depresije kao i prethodne razine, posebno nalik onima koje zarađuju između 25000 i 34999 dolara.
Iako studija ne ulazi u teorijske procjene objašnjenja u vezi s tim, čini se logičnim misliti da zabrinutost zbog nedostatka novca može biti presudna, kao i pristup većoj i boljoj količini resursa koji bi mogli spriječiti i ublažiti nastanak prvih simptoma depresije, prije nego što ona postane kronična.
Koliki je trošak depresije u zemljama prvog svijeta?
Kad čovjek pomisli na depresiju, to obično ne učini na račun društva u kojem živi, već na osobu koja pati od depresije.
Ali to nije pristup koji se izrađuju javne uprave koje žele optimizirati svoje resurse, dajući prednost mjestu za koje je novac namijenjen između različitih službi i odjela za koje su zaduženi, bilo za ulaganje materijala ili osoblja kako bi ih mogli rasporediti učinkovitije njihove usluge.
Depresivni poremećaj najviše utječe na psihičko zdravlje pacijenta, zatim i na ostale njegove svakodnevne aktivnosti, na želju za jelom ili na sposobnost da se odmori, ali njegovi učinci se šire i na njegovu obitelj, kolege i prijatelje.
Normalno je promatrati smanjenje u akademskom uspjehu ili radnom učinku, što u slučaju veće ozbiljnosti ovog poremećaja može dovesti osobu da izgubi posao, prijatelje, pa čak i partnera.
Trenutno postoje različite metode terapijske intervencije od psihoterapije, do farmakološke preko elektrokonvulzivne, kada ne odgovaraju adekvatno na farmakološku.
Svaka od tih intervencija zahtijeva specijalizirano osoblje, razvijenu tehnologiju i centar u kojem se radi, što uvećava “troškove” za administraciju, ali koliki su troškovi depresije u prvom svijetu?
To je upravo ono što se tražilo od Instituta za epidemiologiju, socijalnu medicinu i istraživanje zdravstvenog sustava, Medicinski fakultet u Hannoveru, Institut za opću praksu, Sveučilište Goethe u Frankfurtu i Institut za opću praksu i obiteljsku medicinu Friedrich – Schiller - University od Jena (Njemačka) čiji su rezultati objavljeni u znanstvenom časopisu „Depresija istraživanje i liječenje“ [3].
U istraživanju je sudjelovalo sedamdesetak liječnika iz njemačke zdravstvene mreže koji su obavili ponovnu procjenu svojih pacijenata s dijagnozom depresije, istovremeno ih informirajući o studiji i prikupljajući njihove pristanke za sudjelovanje, na kraju ih je bilo šest stotina dvadeset i šest pacijenata, od kojih je 75,7% bilo žena i 24,3% muškarca, prema kojima su se poduzele mjere u tri različita trenutka, kada su pitane o svom sudjelovanju, nakon šest mjeseci i jedne godine.
Od svakog sudionika prikupljeno je pet podataka, lijekovi koje primaju, posjete liječniku opće prakse, posjete specijalisti, psihoterapija koju su primili i broj hospitalizacija, a trošak im je izdvojen iz standardiziranih tablica koje je procijenio Federalni zavod za statistiku.
Rezultati pokazuju da je prosječni trošak po pacijentu s teškom depresijom