Ona koja otvara puteve. 1. dio. Merjem Jolač
sa odgovorom…
«Drago mi je da sam ti se svideo.»
Mislila sam da je to ili igra, ili sam ga zbunila, i da on ranije nije imao takvu komunikaciju. Ja sam doktor nauka, vlasnica internacionalne škole stranih jezika i predsednik dobrotvorne fondacije nekoliko godina… On ne zna ništa o meni. I znam samo da je on čovek bez visokog obrazovanja, koji govori osam jezika i koji je uspeo da razvije pet međunarodnih preduzeća. Zašto mu je potreban doktor ili profesor… Ili dobrotvorna fondacija? Biznis je nešto drugo… Ili je sa 43 godine već video pola planete, tucao celu Ukrajinu, pola Rusije, Belorusije i Evrope… Šta je moglo da ga iznenadi kod mene? Čar novog susreta? Moj glasan smeh u lice, ili moj neočekivani ispadi, kojima, kako se ispostavilo kasnije, nema kraja ni konca? I od neprekidnih iznenađenja, nije znao šta da radi. Tako da sam samo ja mogla da ga iznenadim.
Mehmet je sedeo preko puta mene i pitao se ko me zove u to vreme i govori ruski. Sulejman je tečno govorio osam jezika. Rekla sam mu da sam umorna od puta i da ću se sutra javiti, i brzo sam završila razgovor.
«Pa, kako se naši novi partneri osećaju u Istanbulu nakon izbora, Mehmet Bej?»
«Mislim da će biti srećni da se sutra ujutro sastanu sa nama. Moj vozač će te odvesti do stana, tamo ćeš se odmoriti sa puta, a sutra ujutro u 10 pokupiće te, u 10:30 naći ćemo se u našoj kancelariji.»
«Dobro.»
«Nikad mi nisi odgovorila, da li si spremna da budeš moja žena?» upitao me je Mehmet kad sam polazili iz restorana, zalupivši vrata auta za mnom. Počela sam da se smejem. Otišao je taksijem na drugu stranu.
Sve je obećavalo da će putovanje biti zanimljivo. Istanbul me je velikodušno prihvatio. Zaljubila sam se odmah i bez razmišljanja. U ove drevne ulice u centru, u Sulejmaniju, u Egipatski bazar, u te glasove, kojima je grad pevao od jutra do sutra. Ali što je najvažnije, ovo su ljudi, kakve ranije nikada nisam srela. Osećaj da sam kod kuće, da uvek imam punu podršku, zaštitu i bezbednost, kao u majčinoj utrobi, nije me napuštao ni nakon vojnog udara u Turskoj 15. jula 2016. godine.
Četiri dana nakon sastanka sa našim, ruskim generalnim konzulom u Istanbulu, i nakon razgovora o svim detaljima projekta, vratila sam se u London. Novembar 2014. I odmah sam osetila unutarnju hladnoću, hladnoću grada, ljude, atmosferu koja me okružuje. Sulejman je bio ljut na mene, zato što se nismo videli u Istambulu, dok sam boravila tamo. I mislila sam da ću biti spremna da se preselim u Istanbul za 3—4 meseca, ne pre toga, jer sam morala da završim poslove u Londonu. I eto, u februaru 2015. ponovo sam u Istanbulu, počinjemo projekat, a u aprilu, za tri dana dobijam tursko prebivalište. Sa tako fantastičnom podrškom, nije bilo sumnje da sam se za dva dana, nakon što sam pokupila sve svoje stvari, preselila iz centra Londona u poslovni centar Istanbula, Levent. Odmah sam osetila promene, poput princeze koja se našla u bajci, plivala sam u bazenu s morskom vodom u okrugu Šišli. I izašavši iz bazena, pomislila sam da je, pošto sam ponovo ovde i trajno, došlo vreme da se sretnem sa Sulejmanom. Poslala sam mu svoju lokaciju iz Anthil rezidencije u okrugu Šišli u Istanbulu. Vreme 21:45.
«Čekam te ovde», Sulejman mi je poslao svoju lokaciju. To je druga strana Istanbula, preko Bosfora, azijska strana, i mesto je gotovo pored drugog aerodroma Sabiha Gokčen, nekakva Ekinci Rezidencija. Bog zna kako ću stići tamo. Možda tek ujutro. «Ne, vrlo je kasno i daleko je.»
«Uzmi taksi, ja ću platiti, želim sada da te vidim. Kada budeš kod Via Porta, pozovi me, pokupiću te tu».
«Ne, neću poći, laku noć».
U 8 ujutro me je probudio telefon. Skriveni broj. A turski, brzi govor odmah me je podigao iz kreveta, poput hladnog tuša, vikanje na turskom me je preseklo. U tom trenutku nisam razumela ni reč na turskom. Kako se kasnije ispostavilo, to je bio čista turska psovka, Sulejman me je psovao, jer drugi put, da sam bila u Istanbulu, a da sam odbila da se vidim s njim. Ali zašto je moralo da se to desi noću, i da sam morala da pođem nekud bogu iza leđa, nisam razumela…
Nismo se sreli, drugi put sam blokirala oba njegova broja. Ne volim neotesane ljude.
Već skoro godinu dana u Istanbulu smo pripremali otvaranje Ruskog centra u Turskoj, u okviru ruske katedre jednog od prestižnih univerziteta u zemlji. Međutim, došao je decembar 2015, i oboreni ruski avion zamrznuo je sve naše projekte u Turskoj u narednih deset meseci. Mislila sam da se može nešto učiniti, a da se ne ulazi u opštu konfrontaciju između zemalja, i nazvala sam lepu Irinu, bivšu predsednicu naše Fondacije i njenog osnivača.
«Zdravo, Irina Vladimirovna! Treba mi novi projekat. Neki trik kojim ćemo kasnije izvući naš rusko-turskiinstitut…»
«Moja devojka! Otvori izložbu naših slika u Turskoj, samo je nazovi «Jedno srce za dve zemlje, i eto. Dodaj i fotografije vaših profesionalnih fotografa iz porodica koje govore ruski i turski, a njih je mnogo u Turskoj. I eto! To je tvoja ciljna publika, budući studenti ruskog centra u Turskoj», rekla je prelepa Irina.
«Da, ko bi nas sada slušao i fotografisao ruske porodice! I ko će sada dozvoliti iznošenje slika naših umetnika iz Rusije u Tursku!»
«Ti to želiš, onda će sve biti kako želiš!»
«Jedno srce za dve zemlje» je izložba slika čiji je cilj da dočara stvarni život mešovitih porodica. Ova izložba će pokazati našem društvu da tamo gde postoji jedno srce za dve zemlje, da kod deteta, čiji su roditelji iz različitih zemalja i nacionalnosti, nema mesta za neprijateljstvo, rat i nasilje. A tamo gde živi ljubav, moguća je samo skladna zajednica, okrenuta dobrobiti i miru svih njenih članova. U porodici, u kojoj dete jednako voli i tatu i mamu, rat, neprijateljstvo ili razmirice su nemoguće, jer tamo gde živi ljubav caruje mir i razumevanje».
Odlično!
Smešila sam se, shvatajući da ovo o čemu je lepa Irina govorila neće biti tako lako kao što je moglo da bude pre obaranja ruskog aviona.
Došla je nova 2016. Dočekala sam je među turskim prijateljima. Ali već 3. januara mi je postalo nekako dosadno. Ujutro 4-og, neočekivano me je nazvao Sulejman. Ispostavilo se da blokiranje njegovih telefona nije uspelo. Opet je zvao sa skrivenog broja. Nasmešila sam se.
Već nedelju dana sam imala grip i sa temperaturom od 38 nikuda nisam mogla da odem.
«Doći ću sam kod tebe. Ima li tamo nešto blizu? ” Nedaleko se nalazio jedan od skupljih restorana u Istanbulu, Sahan.
«Sići ćeš dole i povešću te», taj baršunasti glas nikada nisam mogla da zaboravim.
Na potipisivanju pisma o nameri u kineskom restoranu na 33. spratu Šarda, najvišoj zgradi u Londonu, u martu 2015. godine, pomislila sam želju i, napisavši je na čarobnom papiriću, okačila sam ga na drvo želja u sredini restorana. Ispunila se tek za godinu dana, kada sam postala spremna za ovaj sudbonosni sastanak.
Sulejman je došao po mene u svom belom Mercedesu do kuće, izašla sam u beloj perjanoj jakni, zamotana u topli šal i sa kapom, navučenoj do očiju. Kao kakvo čudovište sa slinama i sa temperaturom. Otvorio je vrata:
«Sedi» – idemo da pijemo čaj sa medom.
«Ti i nisi tako ljut kao na telefonu, Sulejmane», smejala sam se, ulazeći u auto. Zgodan, sportski građen, visok muškarac sa riđom kosom i bradom mi se smejao svojim smeđim đavolastim očima. Energija kojom je zračio bila je prava tempirana bomba. On će oploditi sve oko sebe. Desetine poslova, novi projekti, poput pečuraka, bi nicali u svakoj zemlji u kojoj bi se pojavio. I eto mene… sa slinama, groznicom i očima crvenim od gripa.
Stigli smo u restoran Digerman za pola minuta, izašli smo iz auta.
«Sve su to muve, samo nepotrebne muve …", rekao je Sulejman, gledajući okupljenu gomilu. Nisam razumela njegove reči. Otišli smo do stola u zadnjem delu, gde nije bilo nikoga. Bilo je tiho i niko nam nije smetao. Bilo je očigledno da je Sulejman bio nervozan. Mislila sam da je to moguće samo zbog problema u poslu,